Marjanova priča sa Alpa (i Triglava)

Lendava je predivno, čisto, slovenačko mjesto iz kojeg započinje naš put u podnožje najveće austrijske planine Grossglockner visoke 3.798 m. Udaljenost u jednom smjeru je 550 km prijatne vožnje, uglavnom autoputem. U gradu Lienz dočekuje nas ljubazna austrijska gospođa Klaudija, koja nas je dočekala pred svojim stanom i ustupila nam ga na korišćenje pred uspon. Oko 30 komada zlatnog nakita je stajalo na komodi, što govori o povjerenju prema ljudima koje nikad nije vidjela. Klaudiji hvala.

U svitanje smo već bili u parking garaži koja prima na stotine vozila i iz koje se vidi predivna panorama Grossgloknera, lednjaka Gletscherbahn i nekih od 6 vrhova u blizini od preko 3000 m nadmorske visine. Očarani ljepotom, nas trojica, Marjan, Oliver i Radovan smo krenuli da se spuštamo 150 m prema glečeru, iz kojeg zbog naglog topljenja izbija bujica vode koja je vještačkom branom nekoliko stotina metara niže zaustavljena. Sa glečera se pruža pogled na vrh koji izaziva strahopoštovanje. Uspon počinje strmom kozijom stazom koja se nakom 500 m nadmorske visine završava, a zatim počinju stijene, koje se rune pod našim nogama i drobe u našim rukama. Kamene lavine su uobičajene u čestim intervalima. Put pokazuju šipke udaljene jedna od druge 50 m, a koje su zabodene po vrhovima stijena. Izgledaju jako visoko i nedostupno. S obje strane tih stijena, u dubini, nalaze se glečeri kroz koje se vide ogromne pukotine. Često zastajemo da popijemo čaj i podijelimo s planinskim pticama, koje se ne boje ljudi, uglavnom suve obroke. Pri vrhu, na 3300 m, u trenutku kad se vidio krov planinskog doma, prolazeći preko glečera, Radovan je propao kroz rupu. Bez posljedica, ali je to bio dodatni pokazatelj za opreznost.

Glečer je dubok 160 m. Nakon 10 sati uspona stižemo do planinarskog doma Erzherzog-Johann-Huite na 3454 m, gdje Oliver namjerava zadnjih 345 metara da nastavi ujutro, dok ja i Radovan krećemo dalje. Prvih 120 metara se penjemo glečerom, a zatim stijenama, gdje uglavnom koristimo prste i koljena. U trenutku kad su sa sve četiri strane bile provalije, dok smo se rukovali, pred nama se iz oblaka pojavljuje 50-ak metara visoka stijena s krstom na vrhu. Uz dodatni napor i psovke evo nas navrhu. Pogled kroz oblake je bio tek toliko dovoljan da proizvede strah. Uz pomoć konopa spust je bio mnogo laganiji, a otvarao se pogled kao iz bajke, na rijeke, vrhove, glečere, doline.

U toku noći, nevrijeme praćeno snijegom je onemogućilo uspon svim planinarima iz planinskog doma. Po takvom vremenu, gdje na jedan metar nijesmo vidjeli jedan drugog, morali smo da započenemo spust. Nakon sat vremena silaženja vratili smo se opet u dom da sačekamo prestanak padavina. Ispod sipara koji smo morali proći nalazio se lednjak. Skliznuo sam 5-6 m, ali, zahvaljujući cepinu i obući planinarskog društva Subra, to je prošlo bez povreda. Ponovni pokušaj silaska je bio uspješan, mada su me cipele nažuljale, te sam morao da ih skinem čim više nije bilo leda i snijega. Radovan i Oliver su otišli u smjeru auta, a ja zbog cipela u suprotnom, tako da nas je predveče nakom 14 sati spuštanja dijelilo 90 km. Dežurna služba koja patrolira magistralom u podnožju planine mi je ponudila pomoć (telefon-prevoz). Nakon vodopada i prekrasnih šuma našli smo se opet kod Klaudije u stanu. Utisci prekrasni, a pratioci, koje ne smijem preskočiti, prelijepi: orlovi, srne, mrmoti. Uz slike i vi uživajte u našoj bajci, do sljedećeg putovanja.     

Puno fotografija mozete pronaci na nasoj Facebook stranici Planinarski klub Vjeverica Kotor